33. obljetnica zločina nad civilima i vojnicima u Dusini

Iako se dogodio u ranoj fazi hrvatsko-bošnjačkog sukoba, Dusina je postala simbol neravnopravnog odnosa prema žrtvama i selektivnog pristupa ratnim zločinima.

Toga dana pripadnici Armije BiH napali su hrvatsko selo Dusinu, pri čemu je ubijeno deset hrvatskih civila i vojnika, uključujući i zapovjednika HVO-a na tom području. Među ubijenima bilo je i onih koji nisu sudjelovali u borbenim djelovanjima, što ovaj napad jasno svrstava u kategoriju ratnog zločina. Selo je nakon napada opljačkano i spaljeno, a preživjelo stanovništvo protjerano.

Iz hrvatske perspektive, Dusina nije samo mjesto zločina, nego i primjer kako su Hrvati u središnjoj Bosni vrlo brzo od sugrađana postali meta. Napad na Dusinu dogodio se u trenutku kada su odnosi između HVO-a i Armije BiH već bili ozbiljno narušeni, ali još uvijek bez otvorenog, sveobuhvatnog sukoba. Upravo zato ovaj zločin ima posebnu težinu: on pokazuje da je spirala nasilja započela planski i bez jasne vojne nužnosti.

Ono što dodatno opterećuje sjećanje na Dusinu jest pravosudni epilog – ili točnije, njegov izostanak u punom smislu riječi. Iako su pojedini pripadnici Armije BiH procesuirani, kazne i opseg odgovornosti nikada nisu dali osjećaj pravde obiteljima žrtava. U hrvatskoj javnosti prevladava uvjerenje da Dusina nikada nije dobila pažnju kakvu zaslužuje, osobito u usporedbi s drugim ratnim zločinima koji su s pravom postali dijelom međunarodnog diskursa.

Zločin u Dusini također razotkriva širi problem narativa o ratu u BiH, u kojem su Hrvati često svedeni na sporedne aktere ili jednostrano prikazani isključivo kao počinitelji, a ne i kao žrtve. Takav pristup ne samo da je povijesno netočan, nego dugoročno produbljuje nepovjerenje među narodima i onemogućava iskreno suočavanje s prošlošću.

Iz hrvatske perspektive, govoriti o Dusini nije pokušaj relativizacije tuđe patnje, nego zahtjev za jednakim kriterijima. Bez priznanja svih žrtava i bez dosljedne osude svih zločina, bez obzira na nacionalnost počinitelja, nema ni stvarnog pomirenja. Prešućivanje Dusine ne pomaže miru – ono samo produžava nepravdu.

Tri desetljeća kasnije, Dusina ostaje mjesto tišine, ali i opomene. Opomene da se istina ne može graditi selektivno i da zločini nad Hrvatima u BiH nisu fusnota povijesti, nego njezin sastavni i bolni dio. Dok god se o Dusini govori tiho ili nikako, rat u Bosni i Hercegovini neće biti završen – barem ne u moralnom smislu.