Tišina o kojoj se šuti

Bosna i Hercegovina već godinama bilježi zabrinjavajuće brojke samoubojstava, a trend se, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova i zdravstvenih ustanova, ne smanjuje. Samo u prvih deset mjeseci ove godine, prema pisanju Dnevnog avaza, zabilježeno je 97 samoubojstava, od čega većinu čine muškarci.

Podaci pokazuju da više od 70 posto osoba koje su si oduzele život u BiH čine muškarci, dok su starije dobne skupine — posebice one iznad 60 godina — najugroženije. Stručnjaci upozoravaju da su uzroci višeslojni: od ekonomskih poteškoća i osjećaja besperspektivnosti, do mentalnih poremećaja koji nerijetko ostaju neprepoznati.

Psihijatar Mirsad Serdarević ističe da su depresija, bipolarni poremećaj i posttraumatski stres česti okidači: “Mnogi nose ratne traume, neizliječene tuge, osjećaj nepravde. Kada se tomu doda siromaštvo, nezaposlenost i društvena izolacija, nastaje opasan spoj.”

Psihologinja Maja Kovačević iz “Plavog telefona” u Banjoj Luci naglašava da društvo još uvijek šuti o mentalnom zdravlju.

“Sram, strah i nerazumijevanje sprečavaju ljude da potraže pomoć. Mentalno zdravlje se i dalje doživljava kao slabost, a ne kao ljudska potreba.”

Dodaje da posebno zabrinjava broj mladih koji se osjećaju izgubljeno u društvu koje ne nudi sigurnost ni prilike. “U vremenu društvenih mreža i površnih odnosa, osjećaj samoće je sve dublji”, kaže Kovačević.

U Republici Srpskoj čak 62 posto osoba koje su si oduzele život starije su od 60 godina. Kod njih, osim depresije, presudnu ulogu ima i osjećaj “nepotrebnosti”. Nakon odlaska u mirovinu, mnogi ostaju bez svrhe i socijalnih kontakata, a društvo rijetko prepoznaje njihovu tihu patnju.

Iako postoje SOS telefoni i povremene kampanje nevladinih organizacija, Bosna i Hercegovina još uvijek nema nacionalni program prevencije samoubojstava. Sustav pomoći mentalno oboljelima je slabo povezan, a statistički podaci često su nepotpuni i kasne mjesecima.

Preporuke Vijeća Europe i Svjetske zdravstvene organizacije jasno govore da je potrebno: uspostaviti krizne centre za hitne psihološke intervencije,uključiti školsku i obiteljsku edukaciju o mentalnom zdravlju, te omogućiti lakši pristup terapiji i psihološkoj podršci, posebno u ruralnim područjima.

U svakoj brojci krije se nečije ime.
Otac koji nije izdržao tišinu nakon što su mu djeca otišla trbuhom za kruhom.
Žena koja je godinama živjela s tugom i bez ikoga tko bi je pitao kako je.
Mladić koji je mislio da ne vrijedi, jer mu društvo nikada nije reklo da vrijedi.

U zemlji u kojoj se o svemu govori, o boli se šuti.Dok se institucije prepucavaju, tisuće ljudi svakodnevno vode svoje tihe bitke – nevidljive, ali razorne.A prevencija, kažu stručnjaci, počinje upravo tu – u riječi, slušanju i razumijevanju.

Ako bismo barem jedan razgovor više vodili iskreno, možda bi i jedna tišina manje završila tragično.

Piše urednik po izvoru: n1 info.ba, medarch.org