„Bijeli put“ nade – Dan kada je svjetlo probilo opsadu

Bio je to Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – humanitarna misija kakvu Europa dotad nije vidjela.

U pokretu je bilo 86 vozila, koja su se putem povećala na više od 90 kamiona i pratnje, te 167 hrabrih ljudi: liječnika, humanitaraca, svećenika, novinara i domoljuba. Ljudi koji su znali da ulaze u neku vrstu ovozemaljskog pakla, ali su isto tako znali da bez njih Hrvati Lašvanske doline možda neće dočekati sutrašnji dan.

Te 1993. godine Lašvanska dolina bila je već osam mjeseci pod gotovo potpunom opsadom. Stotine dana bez hrane, bez lijekova, grijanja, bez sigurnosti, bez zraka i nade.

Samo vjera im je ostala u tim teškim godinama – vjera u Boga, u svoj narod i snagu zajedništva. U stvarnosti, Lašvanska dolina tada je bila na rubu humanitarne katastrofe.

Konvoj je organizirao dr. Slobodan Lang, čovjek koji je svoje djelo opisao riječima: “Mi nismo išli donositi robu. Mi smo išli donijeti nadu. To je bio put svjetla u tamu“

Uz Langa, sudjelovali su i fra Ivo Marković, dr. Andrija Hebrang, Hrvatski Caritas te brojni hrabri ljudi, koji nikada nisu tražili slavu. Bili su tu liječnici, franjevci, dobrovoljci i novinari koji su prvi put pokazali svijetu razmjere tragedije Hrvata Bosne Srebrene.

Put je bio granatiran, blokiran, gađan. Ljudi i vozila u koloni bili su meta. Ali nitko nije odustao. Znali su da je za tisuće ljudi u dolini – konvoj jedina nada. Svaki kilometar bio je borba protiv vremena i smrti, jer su znali da ih ljudi u Lašvanskoj dolini čekaju.

Kada je konvoj konačno ušao u Novu Bilu, dočekao ga je narod koji više nije imao snage. Ljudi su plakali, djeca su trčala za kamionima, grlili su vozače, liječnike, fratre. Starice su klečale na cesti i krstile se u znak zahvalnosti.

Taj trenutak ljudi su opisali kao „dan kada je čovjek ponovno povjerovao u čovjeka“.

Konvoj je nosio stotine tona pomoći: lijekove, hranu, gorivo, medicinsku opremu. Za narod koji je živio na rubu istrebljenja – stiglo je ono najvrjednije: dokaz da nisu sami.

„Bijeli put“ bio je i simbol međunarodnog probijanja izolacije, jer su novinari iz cijelog svijeta svjedočili tragediji Hrvata Lašvanske doline.

U svemu tome posebno mjesto zauzima ratna Bolnica Nova Bila, improvizirana bolnica u kojoj su liječnici i medicinsko osoblje radili nemoguće pod opsadom.

Uz njih su stajali franjevci Bosne Srebrene, koji su riskirali život da bi čuvali narod, pomagali ranjenima, dijelili posljednje zalihe hrane i bili duhovna snaga kada je sve drugo nestalo.

I dok su ljudi u ratnoj Franjevačkoj bolnici pokušavali preživjeti, franjevci su svakodnevno obilazili obitelji, hrabrili ih i dijelili ono malo što su imali. Bez njihova ustrajanja i brige – mnogi taj pakao ne bi izdržali.

Onda je stigao „Bijeli put“

Na žalost, „Bijeli put“ nije prošao bez žrtava. Na povratku iz Nove Bile, 22. prosinca 1993., dok se konvoj vraćao, u mjestu Uskoplje napadnut je iz zasjede. Pripadnici Armije BiH otvorili su rafalnu paljbu na kamione. U tom napadu je poginuo vozač Ante Vlajić iz Splita.Tri sudionika konvoja su ranjena, a nekoliko kamiona zaplijenjeno.

.Stigla je nada. Stiglo je svjetlo u dolinu koja je predugo živjela u mraku. Konvoj koji je promijenio tijek povijesti.

U znak sjećanja i zahvalnosti, u župnoj crkvi u Novoj Biloj svake godine 22. prosinca služi se misa za pokojnog Antu Vlajića, a jedna ulica u Novoj Biloj nosi njegovo ime.

Trideset godina kasnije, „Bijeli put“ ostaje jedno od najvažnijih poglavlja hrvatske ratne povijesti. On je podsjetnik da hrabrost nema uniformu, da se dobro može probiti kroz najmračnije oblake, i da se narod spašava ljubavlju – ne mržnjom.

Prisjećamo se svakog vozača, svakog liječnika, fratra, svakog dragovoljca.
Prisjećamo se onih koji su išli bez oružja – ali s najvećom snagom: snagom srca.
Neka im je vječna hvala.

Zahvalnost svima koji su tada riskirali svoje živote nije moguće izmjeriti.

Ali može se ponavljati: Hvala!

Lašvanska dolina pamti.

Pamti i prenosi dalje.

#Bijeliput

Piše: Sanja Strukar Križanac

Članak je zaštićen i zabranjeno prenositi bez imena autora članka