Goran Batalija: Čovjek koji je čuvao nebo nad Lašvanskom dolinom

U ratu, gdje se ljudi bore za svaki pedalj zemlje, najvrjednije je ono što dolazi s neba – nada. Upravo to, s neba iznad opkoljene Lašvanske doline, od jeseni 1993. do proljeća 1994. donosio je helikopter kojim je upravljao pilot Goran Batalija. Taj stroj, Mi-8, nije bio samo sredstvo prijevoza. U najtežim mjesecima rata postao je simbol života, komunikacije, spasa i otpora. U njemu je bio čovjek čije ime danas sa zahvalnošću i poštovanjem izgovaraju tisuće onih koji su tada ostali živi – zahvaljujući njegovim letovima.

Goran Batalija, pilot Hrvatskog vijeća obrane, rođen u Vitezu, bio je ključna figura u nevidljivoj zračnoj vezi koja je održavala na životu središnju Bosnu dok je bila u potpunom okruženju. Njegovi letovi iz Posušja preko planina do Lašvanske doline i dalje prema Splitu nisu bili samo tehnički pothvati, već operacije na rubu izdržljivosti, protivno svim pravilima i granicama onoga što je vojno zrakoplovstvo tada moglo podnijeti.

U svega nekoliko mjeseci Batalija je izvršio više od 120 letova. Njegova misija bila je jednostavna, ali nevjerojatno rizična – iz opkoljene doline evakuirati ranjenike, civile, djecu, a u povratku donositi osnovne lijekove, sanitetski materijal, krv, povremeno i ponekog liječnika ili kirurga. Ukupno je, prema dostupnim podacima, prevezeno preko 1500 ranjenih boraca te više od 200 ranjene djece i civila. Sve to pod neprekidnom prijetnjom protuzračne vatre, u nehumanim uvjetima letenja i s tehnički zastarjelim letjelicama.

Helikopteri Mi-8, iako robusni, nisu bili predviđeni za visinske letove iznad 2000 metara. Batalija i njegova posada letjeli su na gotovo 4000 metara nadmorske visine kako bi izbjegli neprijateljsku vatru. U kabini su se borili s nedostatkom kisika, zaleđenim komandama, jakim udarima vjetra i mrklom noći – jer letjelo se uglavnom noću, kada je bila manja vjerojatnost da će helikopter biti pogođen. Letovi su se odvijali bez svjetlosne podrške na tlu, bez navigacijskih instrumenata za noćno letenje, uz improvizirane piste označene baterijskim svjetlima ili običnim akumulatorima.

Jedno od ključnih sletišta bila je njiva kod Bučića i Mošunja – blatnjava livada pretvorena u pistu za život. Motor helikoptera se pri svakom slijetanju ostavljao da radi – jer se nikad nije znalo hoće li sljedeće uzlijetanje biti moguće. Brzina, preciznost i tišina bili su ključ. Svaka minuta na zemlji značila je dodatni rizik od pogotka. Unatoč svim opasnostima, nijedan helikopter nije oboren, nijedan pilot poginuo, nijedna misija nije propala. Statistika koja se graniči s čudom.

Bolnica u Novoj Biloj, smještena u crkvi bez osnovnih uvjeta, bila je glavni medicinski punkt za cijelu regiju. Liječnici su radili danonoćno u podrumima, bez anestezije, bez sterilnih uvjeta, često bez struje i vode. Svaki dolazak helikoptera značio je novu šansu – za lijekove, za evakuaciju najteže ranjenih, za preživljavanje. Zvučni trag helikoptera nad dolinom bio je više od vojne operacije – bio je psihološki i duhovni podstrek. Ljudi su znali da nisu zaboravljeni.

Na moral boraca i civila u dolini helikopterska veza imala je golem utjecaj. Zvuk rotorâ iznad Viteza, Nove Bile, Travnika ili Busovače bio je dokaz da obrana još ima oslonac, da pomoć dolazi, da komunikacija sa svijetom još nije prekinuta. U vrijeme kad UN zabranjuje letove nad Bosnom i Hercegovinom, kada NATO avioni presreću svaki pokušaj proboja zračnog prostora, kad Armija RBiH topovima i protuavionskim mitraljezima pogađa sve što leti iznad Središnje Bosne – činjenica da su letovi HVO-a uspjeli opstati bila je više od vojne snalažljivosti. Bila je to vjera, odlučnost i golema žrtva nekolicine ljudi.

Ti ljudi, među njima Goran Batalija, bili su često zanemareni u službenim izvještajima, a još češće zaboravljeni u poratnim analizama. No u kolektivnom sjećanju naroda koji su branili i spašavali, njihova uloga je neizbrisiva. Svaki evakuirani civil, svako spašeno dijete, svaki ranjeni vojnik koji je dočekao bolnički krevet u Splitu – nosi dio te priče.

Početkom 1994. godine, nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, zračna veza više nije bila jedini kanal prema slobodnom teritoriju. No helikopteri nisu prestali letjeti. Nastavili su sudjelovati u svim većim operacijama: u Splitskom sporazumu, u oslobađanju Kupresa, u operacijama „Maestral“ i „Južni potez“. Batalija je bio pilot i prvog helikoptera HVO-a koji je sletio u oslobođeni Knin.

Po završetku rata, Batalija je obnašao dužnost zamjenika zapovjednika Zrakoplovstva Vojske Federacije BiH. U mirovinu je otišao 2000. godine, u tišini, bez pompe, bez priznanja koja bi bila razmjerna njegovom doprinosu.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, njegovo ime ponovno izlazi na svjetlo. Ne kao legenda, već kao čovjek čije su odluke i letačke vještine spasili tisuće života. Kao simbol kako se, i u najtežim uvjetima, može letjeti protiv logike rata – za život.

Helikopter koji nije donosio mnogo, donosio je ono najvažnije – povezanost, prisutnost, nadu. U vremenu kad su dolinom odjekivali rafali, taj zvuk elisa bio je zvuk života.

U zemlji gdje se često zaboravljaju oni koji su nosili najteži teret, Goran Batalija ostaje tiha veličina – pilot koji je nadjačao nebo, strah i zaborav.

Piše: uredništvo