Industrija “persona non grata” u BiH

Persona non grata” u vlastitoj zemlji: Zatvara li BiH vrata industriji koja je nekad bila glavna prednost

Bosna i Hercegovina nekad je bila prepoznatljiva po industriji
Decenijama unazad bila je zemlja u kojoj je industrijska proizvodnja predstavljala kičmu razvoja i stabilnosti ekonomije.
Međutim, danas smo na raskrsnici.
Hoćemo li početi graditi vlastite vrijednosti, ili ćemo industriju i dalje tretirati kao nepoželjnu – više ne treba predstavljati retoričko pitanje.

Od energetike i rudarstva, metalne i kemijske industrije pa sve do namjenske proizvodnje, Bosna i Hercegovina može se pohvaliti dugom i bogatom industrijskom tradicijom. Ovi sektori godinama su oblikovali gradove i zajednice, stvarali radna mjesta i pružali osnovu za stabilan život i visoke standarde.

Danas, vremena su se promijenila, a zajedno s njima i samo poimanje industrije. Globalna tržišta postavljaju strože standarde, zahtjevi za održivošću uslov su za opstanak i rast, a tehnologija pravi ubrzane promjene. U tom procesu, država kao da se pogubila, a upravo on pruža šansu da otvorimo vrata industriji konkurentnoj 21.vijeku.

Dobra i loša industrija: Koliko su “tanke” granice koje nas dijele od budućnosti

U javnom diskursu, industrija se često povezuje s dimnjacima, zagađenjem i iscrpljivanjem radnika. Takva slika jeste realnost “loše industrije”. Zastarjela tehnologija, zanemarivanje ekoloških standarda i nebriga za radnike – tako je to izgledalo u prošlosti. Iako je mogla donijeti kratkoročan profit, “loša industrija” dugoročno bi ostavljala štetu, stvarala zavisnost i stagnaciju. I to je ono zbog čega i danas imamo predrasude.

Nasuprot tome, “dobra industrija” izgleda drugačije. Inovativna postrojenja i digitalizacija otvaraju prostor za ekološki prihvatljive pogone. Procesi su efikasni i odgovorni prema okolini. Ulaže se u istraživanje i razvoj, otvaraju se nova radna mjesta, a doprinosi se i izgradnji lokalne zajednice. Umjesto da iscrpljuje resurse, “dobra industrija” ih obnavlja i čini dugoročno dostupnima. Ona obećava rast i sigurnost, čemu teži svaka razvijena zemlja.

Da li je svaka industrija podjednako korisna (ili štetna) za društvo? Odgovor je jasan – nije. Stoga, dilema ne treba biti je li nam industrija potrebna, već kakvu vrstu industrije želimo i po kojim pravilima ćemo je podržati.

Presudno je da industrija stvara dodanu vrijednost u BiH

Ekonomski analitičar Igor Gavran je u razgovoru za Klix.ba podijelio šta smatra ključnim za razlikovanje dobre od loše industrije.

“Presudno je da se što veći dio lanca proizvodnje, idealno sve od početka do finalnog proizvoda, nalazi u Bosni i Hercegovini i da se koristi što više domaćih resursa i repromaterijala, te da na kraju imamo vlastiti brend. Onda ta industrija može upravljati svojom sudbinom i samostalno tražiti tržišta i kupce po cijelom svijetu, bez ovisnosti o jednom ili svega nekoliko njih. I tada dodana vrijednost ostaje u BiH, bez da smo radna snaga samo za profit van države”, mišljenje je Igora Gavrana.

Skrenuo je pažnju na projekte koji na prvu izgledaju privlačno, ali koji, tvrdi, dugoročno donose štetu.

“Primjeri su to gdje se iz BiH samo izvlače prirodni resursi bez ikakve prerade, zapošljavaju se strani radnici, zagađuje se priroda, a domaća zajednica dobije tek minimalne koncesijske naknade”, zaključuje Gavran.

Ako bi bila zasnovana na zdravim i održivim osnovama, industrija bi pozitivno utjecala i na još jedan važan izazov – zadržavanje mladih, koji u potrazi za boljim i sigurnijim životnim uslovima sve češće odlaze van granica zemlje. Fizičke poslove u pogonima zamijenila je automatizacija, a industrija danas otvara radna mjesta u inženjeringu, IT sektoru, logistici, marketingu, menadžmentu te brojnim drugim granama.

“Najveću perspektivu trenutno ima namjenska industrija, jer je globalna potražnja ogromna, a kvalitet i tradicija naše proizvodnje potvrđeni su širom svijeta. Međutim, dugoročno sve industrije koje imaju cjelokupan ili barem najveći dio lanca proizvodnje u BiH imaju perspektivu. Ako se stvore dobri uslovi poslovanja, rada i primanja, mladi neće imati razloga da odlaze i traže poslove negdje drugo”, poručuje Gavran.

Dobra industrija u praksi – drugačiji put postoji, ali želimo li ga?

Da negativni scenariji nisu jedini smjer za Bosnu i Hercegovinu, pokazuju primjeri koji pokušavaju kombinovati ekonomsku korist i odgovornost prema zajednici. Jedan od posljednjih je projekat kompanije BH Magnezij & Minerali na Kupresu.

Planirano postrojenje za proizvodnju magnezija je investicija kakva se rijetko viđa na domaćem tržištu. Strateški je važna u okviru evropske potrebe za magnezijem, a predviđeno je da zaposli direktno 300, i indirektno do 1.500 radnika u zemlji.

Iz kompanije navode da bi koristili ne samo dolomit kao sirovinu, već ga i prerađivali u visoko kvalitetne proizvode, što bi osiguralo da vrijednost ostane unutar zemlje. Projekat bi doprinio zapošljavanju lokalne radne snage, razvoju regije i afirmaciji Bosne i Hercegovine kao zemlje koja može biti konkurentna i na sofisticiranim tržištima.

“Svjesni smo da su, prema važećim zakonima i propisima u BiH, izravni porezni prihodi koji bi pripali lokalnoj zajednici ograničeni i manji od onih u Njemačkoj. Zato smo donijeli odluku da, izvan same investicije i mimo zakonskih obveza, izdvojimo 1.000.000 KM godišnje za konkretne programe povratka dijaspore u rodni kraj. Taj novac usmjerit ćemo u stvaranje uvjeta za život mladih porodica, kako bi mogli živjeti i raditi po evropskim standardima, ali u svojoj zemlji”, istakao je Jan Wever, direktor BH Magnezij & Minerali.

Projekat koristi aluminotermičke procese koji ne podrazumijevaju korištenje hemijskih sredstava te je usklađen po standardima koje propisuje Evropska unija. Iako je u početku izgledalo da lokalni političari i zajednica nemaju ništa protiv njega, situacija se znatno promijenila usljed djelovanja pojedinih ekoloških udruga, a najviše nepoznavanja upravo tehnološkog procesa.

Ova priča ilustrira suštinu bh. industrije – kakvi su kriteriji za ovakve projekte? Da li oni jasno naglašavaju razliku između dobre i loše industrije? I, najvažnije – kako stvoriti okruženje koje zna zaštititi okoliš i interese lokalne zajednice, a istovremeno privući ozbiljne investicije koje donose nove vrijednosti?

Država i institucije kroje pravila igre: Aktivni sudionici ili promatrači?

Da bi napravili razliku između industrije koja potiče rast i razvoj ekonomije i one koja državi samo nanosi štetu, ključna je uloga same države. Ne samo po pitanju privlačenja investitora, već u određivanju pravila i kriterija. Ko je dobrodošao, a ko nije – odluka je Bosne i Hercegovine.

Konkretne regulative, provođenje zakona i strateška ekonomska politika ono su što pravi razliku između toga hoćemo li imati održivu industriju ili ćemo pred sobom i dalje imati projekte čiji su ciljevi kratkoročni.

“Važno je jasno identifikovati potencijale i strateške industrije gdje ulaganja donose najveću korist ekonomiji i društvu. Paralelno se trebaju sprečavati i ograničavati projekti koji donose više štete nego koristi za BiH. Bez povoljnog poslovnog okruženja i regulatornog okvira koji olakšavaju poslovanje, ulaganje i industrijsku proizvodnju, teško je očekivati čak i opstanak postojeće industrije, a kamoli dalja ulaganja i razvoj”, naglašava Gavran.

Problem nastaje onda kada se zakoni prilagođavaju “lokalnom nivou”, interesima pojedinih investitora. Gavran podsjeća da su nadležni organi u nekim slučajevima bili spremni zaobići ustav ili olako izdavati dozvole projektima koji očigledno zagađuju okolinu. S druge strane, neki projekti sa ozbiljnim potencijalom za stvaranje vrijednosti zapeli su u kompleksnosti bh. politike.

Takav pristup ne samo da obeshrabruje ozbiljne ulagače, već dugoročno narušava povjerenje građana i šalje poruku da Bosna i Hercegovina nije zemlja u kojoj pravila vrijede jednako za sve.

“BiH bi trebala promovisati svoje prednosti. Ne samo u pogledu prirodnih resursa već i tradicije i stručnosti radnika, a nikako ‘jeftinu radnu snagu’, ‘niske koncesione naknade’ ili spremnost da žrtvujemo vlastitu prirodu i građane samo da bi po svaku cijenu privukli bilo kakvog investitora. Investitori su dobrodošli ako žele razvijati poslovanje u skladu sa zajedničkim, a ne samo vlastitim interesom”, upozorava Gavran.

Primjeri iz Evropske unije jasno pokazuju da strogi propisi i standardi zelene tranzicije ne znače kraj industrije. Naprotiv, ona ne samo da opstaje, nego i postaje konkurentnija.

To je poruka i za BiH – industrija je neophodna, bez nje nema razvoja, radnih mjesta, ni perspektive, ali treba se realizirati uz jasna pravila i dosljedne institucije.

Da li ćemo pristati na projekte koji iscrpljuju resurse i ljude ili ćemo se okrenuti onima koji donose znanje, inovacije i održivi napredak? Odgovor ne zavisi samo od investitora i kompanija koji su spremni raditi po propisima, nego i od države te regulatornih tijela. Naposlijetku, država i institucije, uz neminovnu podršku zajednice, su te koje postavljaju jasan pravac.

Ako taj pravac definišemo na vrijeme, industrija u Bosni i Hercegovini može postati stub modernog razvoja i razlog da mladi ostanu. Ako ga propustimo, gubimo više od ekonomskih prilika. Bez industrije, jasno je, nema budućnosti, a budućnost je jedino što nam je svima zajedničko.

Izvor: Klix ba