Kada crkvena zvona utihnu: kako prenamijeniti crkve?

Crkva sv. Ane gotovo je puna ljudi. Zbor pjeva, male orgulje daju ritam. Ali ovo je posljednja misa u maloj katoličkoj crkvi u Gildehausu, dijelu Bad Bentheima blizu njemačko-nizozemske granice. Ubuduće to više neće biti Božja kuća.

Pred kraj bogoslužja vjernici iz zajednice otvaraju oltar i vade relikvije. To su u pravilu mali ostaci nekog sveca, poput komadića kostiju ili tkanine, koji su uvijek ugrađeni u oltar posvećene katoličke crkve.

Katolička crkva ovaj proces naziva „profanacijom“, što znači da je nekada svečano posvećena bogomolja sada profana građevina. Kraj. Gotovo. „To para srce“, kaže župnik Hubertus Goldbeck za DW i briše suzu iz oka.

Ono što pogađa njegovu malu zajednicu, pogađa i vjerne kršćane diljem Njemačke. Jer kako se Crkva u cjelini smanjuje, mora se odreći i svojih objekata.
Broj članova crkava u Njemačkoj naglo opada. Samo su 2024. godine dvije velike crkve, protestantska i katolička, izgubile više od milijun vjernika, bilo zbog istupanja iz crkve, bilo zbog smrti. Trenutačno je oko 45 posto Nijemaca još uvijek službeno u članstvu Evangelističke crkve Njemačke (EKD) ili Katoličke crkve. Prije 30 godina taj je udio bio gotovo 69 posto. Zato se sada katoličke crkve „profaniraju“, a evangelističke „odsvjetovljuju“.

Od 2000. godine u obje crkve, katoličkoj i evangelističkoj, već su stotine objekata zatvorene. Njemačka biskupska konferencija navodi da je od 2000. do 2024. zatvoreno i profanirano 611 crkava. Evangelistička crkva procjenjuje da je u isto vrijeme zatvoreno 300 do 350 crkava, iako precizniji podaci nisu dostupni.

Što se događa s bivšim crkvama? U nekim gradovima, osobito u Berlinu, rastuće pravoslavne zajednice preuzele su neke crkvene objekte. Ali to je iznimka. Najčešće se crkve prodaju. Samo u glavnom gradu Berlinu nekoliko je velikih crkvenih objekata trenutačno na prodaju. Također nije rijedak slučaj ni rušenje crkava.

Sve češće dolazi i do potpune prenamjene. U Jülichu, mjestu između Kölna i Aachena, u nekadašnjoj katoličkoj crkvi sv. Rocha danas se prodaju bicikli. Thomas Oellers preselio je svoj „Toms Bike Center“ u crkveni prostor.

„Župna zajednica me pitala mogu li zamisliti da u crkvi vodim svoj posao“, kaže on za DW. To je crkva u kojoj je Oellers kršten, gdje je išao na prvu pričest i često prisustvovao misi. Izvana se na tom zaštićenom objektu gotovo ništa nije promijenilo.

U Wettringenu, sjeverno od Münstera, od samostanske crkve napravljena je „nogometna crkva“. Tamo se sada igra nogomet. U Kleveu nekadašnja evangelistička crkva Uskrsnuća služi kao boksačka arena. Postoje i pubovi, knjižnice, knjižare koje su nastale u bivšim crkvenim prostorima.

Cijeli samostani postaju hotelski kompleksi – poput nekadašnjeg Doma diakonisa u Düsseldorfu-Kaiserswerthu. No i dalje su zadržali stari naziv „Mutterhaus“ (sjedište reda ili matični samostan).

U doba stambene krize arhitekti sve češće crkve pretvaraju u stambene objekte – u Berlinu, Rostocku, Trieru, Kölnu ili Wuppertalu. Jedan od ranijih većih projekata je „Lukas-K-Haus“ u Essenu. Evangelistička crkva sv. Luke, izgrađena 1961., odsvjetovljena je 2008. i 2012./2013. pretvorena u stambeni prostor. U prizemlju u hodniku sada vise dvije ploče jedna iznad druge: „Kamen temeljac 1959.“ i „Kamen temeljac 2012.“ A apstraktno obojeni prozori i dalje jasno podsjećaju na crkvene vitraje.

Alexandra Schröder živi u staroj crkvi od njezina preuređenja. Za njezinu obitelj tada je bilo presudno pronaći stan s više soba i dobrim školama u blizini. To je odlučilo.
Jedan kat niže nalazi se fizikalna terapija. Vlasnica Jessica Günther kaže da je sasvim slučajno naišla na taj prostor. „Lijep je i miran osjećaj raditi ovdje.“ Zna da su stepenice u njezinoj ordinaciji nekada vodile do oltara, zna i gdje se oltar točno nalazio. Ali tome ne pridaje poseban značaj.

Jedan pacijent pak smatra da je to sasvim dobro mjesto. Vjera znači i „pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna“, kaže Stefan Hebenstreit za DW. Ako zgrada više nije crkva, onda je njezino korištenje za vrtić ili fizikalnu terapiju „praktično“ i dalje povezano s tim. Hebenstreit, kao vjernik koji prakticira religiju i koji je imao nekoliko moždanih udara, govori polako i promišljeno.

Da bi se čuo i pokoji kritički glas, treba pronaći ljude koji desetljećima žive u okolici nekadašnje Lukine crkve (Lukaskirche). Jednom stanovniku nedostaje povremeno zvonjenje. Druga stanovnica žali se što satovi na tornju više ne pokazuju točno vrijeme.
Dvije velike crkve morale su angažirati povjerenstva i imaju dokumente o pitanju njihove prenamjene. Time se bave stručnjaci i znanstvenici. Pa ipak, to je često pitanje susjedstva, odnosno ljudi koji ondje žele živjeti.
Koliko crkveni prostor može biti važan za zajednicu i naselje, istražio je na primjeru velike berlinske crkve povjesničar umjetnosti Klaus-Martin Bresgott iz Ureda za kulturu Evangelističke crkve s grupom studenata arhitekture.

Evangelističkoj crkvi u Berlinu više ne treba golema Stephanuskirche u četvrti Wedding. Zapravo je ta građevina, izgrađena 1902.–1904., oduvijek bila prevelika. Ali tada se gradilo monumentalno a na otvorenje je došao i sam car. Danas je crkva u tzv. Soldiner Kiezu („kvart”), danas problematičnoj četvrti, odavno zatvorena. Toliko je dotrajala da se u nju ne može ni nakratko ući bez zaštitne kacige.

Bresgott i studenti se nisu na prvom mjestu posvetili zgradi, nego ljudima; analizirali su što im nedostaje u njihovoj četvrti. Utvrdili su da nedostaje javnog prostora, mjesta za okupljanje, sport, kulturu i prostora za društvene aktivnosti i zajednicu.

„Uvijek su postojala vremena kada su crkve bile više ili manje važne“, kaže Bresgott. „Znamo da su za vrijeme Napoleonovih ratova crkve desetljećima služile kao konjušnice. Ali su ostale.“ Za njega je Stephanuskirche savršen primjer koji pokazuje kako bi jedna prevelika crkva i dalje mogla služiti društvu. „Ne moramo odmah paničariti i govoriti: ‘Odustanimo, zatvorimo je zauvijek!’“

izvor:DW com