Prosvjed stočara eskalirao: Blokade i otvoreni otpor mjerama eutanazije

Francuska vlast se zaklanja iza “znanstvenog konsenzusa” i birokratskih protokola: kad se pojavi zaraza, kolji sve.

Bez ozbiljne rasprave o odgovornosti države, bez priznanja da je liberalizacija tržišta stoke i mesa tempirana bomba.I naravno, kao po scenariju koji je već svima poznat, na scenu stupa farmaceutski lobi s čudesnim rješenjem: cijepiti sva goveda.

Organizacijski kaos, financijski udar na uzgajivače i porezne obveznike, logistička noćna mora – ali kome to smeta? Cjepiva će se platiti, netko će ih proizvesti, netko će ih distribuirati, a seljak će opet biti zadnja rupa na svirali.

Cinizam cijele priče postaje potpun kad se u isto vrijeme Francuska sprema supotpisati Mercosur, sporazum koji znači smanjenje carina na uvoz mesa iz Južne Amerike.

Dakle, domaću proizvodnju opteretiš bolestima koje si sam omogućio, nametneš skupe mjere “zaštite”, a onda tržište otvoriš jeftinom uvozu koji će dokrajčiti preostalu konkurentnost francuskog sela.

Ako to nije plansko uništavanje seljaka, onda je barem spektakularna kombinacija nesposobnosti i bešćutnosti. Ili, realnije, vrlo svjesna politička odluka u kojoj su interesi globalne trgovine i industrije važniji od ljudi koji hrane naciju.

Francuski stočari barem još imaju refleks pobune. Blokade, sukobi s policijom, otvoreno odbijanje eutanazije zdravih životinja samo zato što tako piše u pravilniku. A onda pogledajmo Hrvatsku, kao ogledni primjer kako se taj refleks s vremenom ubije.

Kad se zbog svinjske kuge masovno ubijaju svinje, hrvatski seljaci prosvjeduju, psuju, plaču – i na kraju opet izađu na izbore i glas daju istim političkim opcijama koje su ih dovele do ruba. Glasaju i za ministre čije su privatne firme izravno povezane s poslom uklanjanja mrtvih životinja, što je školski primjer sukoba interesa. U normalnoj zemlji to bi bio politički kraj karijere. U Hrvatskoj je to tek fusnota, gotovo folklor.

Apsurd je potpun: seljak gubi stado, država pere ruke, privatni interes zarađuje, a biračko tijelo sve to nagradi novim mandatom. To više nije samo pitanje političke elite, nego i društvene hipnoze.

U Francuskoj se barem još vodi bitka za dostojanstvo sela. U Hrvatskoj se selo već godinama ponaša kao da mu je sudbina da bude kolateralna žrtva “viših interesa”, uz povremeni izljev bijesa koji brzo splasne pred izbornom kutijom.

Zajednički nazivnik je jasan: kad se politika spoji s velikim kapitalom, seljak postaje trošak koji treba racionalizirati, a ne temelj prehrambene sigurnosti. Bilo da se radi o francuskim kravama ili hrvatskim svinjama, logika je ista – globalna trgovina i farmaceutsko-industrijski kompleks imaju prednost, a lokalna proizvodnja se žrtvuje uz floskule o nužnosti, znanosti i tržištu.

Razlika je samo u tome što se u Francuskoj još uvijek viče, dok se u Hrvatskoj uglavnom šuti, pa zaokruži isto ime na listiću. A politika, kao i svaka dobra klaonica, jako dobro zna iskoristiti tišinu.

Logično