Iza imena Senna M stoji priča koja povezuje glazbu, tehnologiju i neobične životne zaokrete. Nakon dugog izbivanja s glazbene scene, ponovno se vraća publici novom pjesmom „AI“ i nastupom na Megadance party.
Senna M karijeru je započeo pod imenom Senad od Bosne, a devedesetih je obilježio dance scenu hitovima poput „Šal“ , „Bol“ i mnogim drugim hitovima. Njegov put nastavio se izvan glazbe – u smjeru tehnoloških inovacija koje su pronašle primjenu u svjetskoj filmskoj industriji, pa i na međunarodnim projektima. Danas se vraća glazbi s pričom koja spaja različite svjetove i razdoblja njegova života.
U ovom razgovoru Senna M govori o svom stvaralačkom putu, glazbi, tehnologiji i trenucima koji su ga oblikovali – od Viteza i glazbene scene devedesetih, pa sve do današnjih inovacija i novih ideja.
Gospodine Galijašević, kako se sjećate svojih prvih nastupa i svirki u Vitezu? Gdje su održani i kakva je tada bila atmosfera?
Vitez je nešto toliko snažno u meni… neopisivo. I danas sanjam Vitez. Kada sanjam, uvijek živim tamo, iako sam otišao prije četrdeset godina, možda i više.
Prvi koncerti bili su u jednom podrumu. Nikada neću zaboraviti taj prvi nastup, rado ga se sjećam. Publika su bili moja mama i tata, bilo je minus deset. Tu su bili i roditelji Mire Vojinovića, koji je bio gitarist, te Ivica Maroš, koji su živjeli u toj zgradi. Čavić Mitar bio je bubnjar. Bubanj je sam napravio – zaklao je zeca, odrao njegovu kožu i zategnuo je na sito. Na Gradini je ubrao grančice i to su bile palice za bubanj.
Ja sam tada svirao harmoniku, nisam znao svirati gitaru. Harmonika je bila stara i šuplja, pa kad god sam je razvlačio, puhalo je u mene i stalno sam se prehlađivao. Čak sam joj posvetio i pjesmu koja se zove „Apćih-ha“.
Miro Vojinović i Ivica Maroš imali su gitare, ali se ne sjećam da su ikada imale svih šest žica – uvijek je neka nedostajala.
Svoje prve pjesme počeo sam pisati još u osnovnoj školi, već u šestom razredu. Sjećam se naslova „Vi Amerikanci“, pa jedne o letećim tanjurima… bile su to čudne, ali iskrene pjesme.
Kako pamtite svoje djetinjstvo u Vitezu i prve dodire s glazbom?
Svega se sjećam kao da je jučer bilo. To odrastanje u Vitezu nešto je najjače što sam ikada doživio i i danas živim u tom vremenu. Znam ponekad satima sjediti i samo se prisjećati svega.
Moji roditelji bili su prosvjetni radnici, radili su u školi. A ja sam, valjda, bio malo drugačiji – stalno sam se igrao, ali kroz tu igru zapravo je dolazila glazba.
Iza moje zgrade bile su klupe gdje sam svake večeri donosio gitaru i svirao.
To su već bili moji prvi koncerti.
Ili bih svirao harmoniku u sobi, s otvorenim vratima, pa bi se djeca popela na balkon, jer sam živio u prizemlju. Tu bi ih bilo desetak i ja bih satima svirao i pjevao. Njima možda ništa nije bilo jasno, ali im je bilo lijepo i ugodno.
Kako tada nisam imao orgulje, snalazio sam se. Imam mlađeg brata Nedžada, koji danas živi u Zenici, pa sam njega “plaćao” klikerima da mi razvlači harmoniku vodoravno – i tako smo pravili nešto poput orgulja. Harmonika je više za narodnu glazbu, a ja sam volio zabavne pjesme.
Klikeri su tada bili jako popularni i bio sam među najboljima. Znao sam pogoditi kliker s nekoliko metara, toliko snažno da bi se raspuknuo. Pobijedio bih brata, uzeo mu klikere, pa mu ih opet vratio – samo da mi pomaže oko “orgulja”. Zatvorio bih oči i zamišljao koncerte.
Iz mene su tada izlazile neke posebne melodije. Sjećam se kada sam prvi put čuo pjesmu „A Whiter Shade of Pale“ grupe Procol Harum – to je bila jedna od onih pjesama koja mnogima promijeni život.
Meni sigurno jest.
Kako su izgledali Vaši prvi ozbiljniji nastupi i kako je publika reagirala na Vašu glazbu u tim počecima?
Kad danas gledam iz ove perspektive, to su bile nevjerojatne stvari. Često pomislim da bi se o svemu tome mogao snimiti film.
Kad sam organizirao tu prvu igranku, obavijesti smo pisali na listićima toaletnog papira. Kad bi bio korzo ispred hotela, bacali smo ih u zrak – tko uhvati, pročita. To je bio naš Facebook i Instagram.
Prva ozbiljnija igranka bila je u osnovnoj školi koju sam pohađao, iza kina. I tu se dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti – bol koja ne prolazi.
Pokvarilo se pojačalo. Došlo je puno ljudi, djevojaka i momaka, a mi nismo imali kako svirati.
Uzeli smo akustične gitare, sišli među publiku i išli od grupe do grupe, svirajući im pjesme. Danas, kad se toga sjetim, to mi je jedno od najljepših iskustava.
Odrastao sam u ulici Slavka Rodića, u podrumu gdje i danas postoje grafiti koje smo tada pisali – nazivi bendova poput Rolling Stonesa, ali napisani onako kako smo ih mi čuli, jer nismo znali engleski. Prije nekoliko godina sišao sam tamo i bilo je nevjerojatno dirljivo vidjeti da to još uvijek stoji.
Jedan od prvih većih koncerata bio je na bazenu. Kao dječak sam često bio neshvaćen. U to vrijeme u Vitezu su postojale “bande” i svi su morali pripadati nekoj. Ja nisam pripadao nijednoj, pa sam često bio izložen zadirkivanju i omalovažavanju.
Ali kada sam imao taj koncert na bazenu, sve se promijenilo. Tada je to već izgledalo ozbiljno – pojačala, gitare… I ti isti koji su me prije ismijavali nosili su transparente s mojim likom.
Ubrzo je izašao moj prvi singl s pjesmama „Šal“ i „Bol“, koji je postao hit godine. I tako je sve krenulo. A uskoro izlazi i moj novi album, nakon 25 godina, i plan mi je napraviti i novu verziju pjesme „Šal“.
Kada ste odlučili napustiti Bosnu i kako je došlo do tog životnog zaokreta?
Odlazak iz Bosne i povlačenje iz glazbene scene nisu se dogodili istovremeno; između toga je bio veliki razmak.
Petnaestog ožujka 1984. preselio sam se prvo u Sarajevo, a potom u Zagreb. To je bilo vrijeme Olimpijade u Sarajevu. Tada se pojavila neka struja na Televiziji Sarajevo koja je na neki način izbjegavala puštanje mojih pjesama. Bilo je nekih zahtjeva koje nisam mogao prihvatiti, nešto što nije bilo u skladu s mojim moralom.
Fizički sam otišao, ali psihički nikada. Moja duša je ostala tamo. I danas, kada sanjam, uvijek sam u Vitezu, u ulici Slavka Rodića, u tom stanu gdje sam odrastao.
Prije dvije-tri godine ponovno sam bio u tom stanu i nikada se u životu nisam toliko isplakao. Gledao sam zidove koje su moji roditelji bojili… neke stvari još uvijek su ostale iz tog vremena. Ja sam jako emotivan čovjek – kada bi se moje emocije mogle vagati, prevagnule bi na drugu stranu.
Toliko sam toga htio dati, a imao sam osjećaj da mi je to uskraćeno. I onda sam krenuo stvarati iz Zagreba, kroz tadašnji Jugoton. Zanimljivo je da sam tek tada, kada sam otišao, možda i najviše bio priznat.
Kako je došlo do Vašeg povlačenja s glazbene scene?
Povlačenje iz glazbe krenulo je negdje 1998. ili 1999. godine.
To je bilo vrijeme kada su mediji, posebno žuti tisak, radili strašne stvari. Izmišljali su izjave, pisali stvari koje nikada nisam rekao. Svako jutro bih pročitao nešto o sebi što nema nikakve veze sa stvarnošću.
To je bilo jedno razdoblje ljudske zlobe koje se kroz medije ispoljavalo. Jednostavno sam se izgubio u tom vremenu i shvatio da tu više ne pripadam.
Povukao sam se i godinama sam igrao tenis, a zatim sam krenuo u potpuno novi svijet – snimanje spotova, režiju i produkciju.
Kako ste iz glazbe prešli u svijet tehnologije i inovacija?
Iskreno, ni meni kronološki nije uvijek lako pratiti sve što se dogodilo sa mnom. Osjećam to kao da sam se „šaltao“ iz filma u film. Za mene je uvijek bila bitna samo vizija koju čovjek ima i koju slijedi. Jednostavno ne mogu prihvatiti prepreke. Ljudska upornost i vizija pokretač su svega – barem u mom životu.
Sve je počelo dosta slučajno. Bavio sam se snimanjem glazbenih spotova kao režiser i producent. Jedan pjevač mi je došao i rekao: „Daj mi napravi najbolje što možeš.“
Tada sam odlučio eksperimentirati i napravio nove momente u snimanju. Posudio sam šipku koja nosi kameru i to je bio ključni trenutak koji mi je otvorio novi život.
Kako je ta šipka promijenila vaš rad?
Rekao sam sebi: „Idem to napraviti bolje i jeftinije.“ Jer tada su kranovi za kamere bili strašno skupi – petnaest, dvadeset tisuća eura. Moj prvi kran kupila je Dragana Mirković za DM Sat, a drugi je otišao u sarajevsku televiziju Alfa. Sve je bilo prilično primitivno, ali ti kranovi i danas rade besprijekorno.
Brzo sam učio i stizao konkurenciju. Moj „One Minute“ kran mogao se sastaviti u samo jednu minutu, dok su se drugi kranovi sastavljali po sat vremena. To je bio početak širenja mog poslovanja, iako nisam znao kamo će me sve to odvesti.
Tada ste prešli iz glazbenih spotova u filmsku industriju?
Sve se događalo nevjerojatnom brzinom. Svaki uspjeh osjećao sam kao vrhunac – od televizijskih emisija do događaja kad je Papa dolazio u Hrvatsku. Tada je bilo pravilo da kamere ne smiju biti bliže od pedeset metara. Moji roboti, kojima se kamere mogu upravljati na daljinu, riješili su taj problem.
Odjednom sam se počeo baviti proizvodnjom rasvjete i snimanjem velikih filmskih projekata: Game of Thrones, Rat Zvezda, Vikinzi, James Bond, Robin Hood. Bio sam i na snimanjima i imao priliku upoznati i družiti se s producentima i glumcima, npr. s Flokijem iz Vikinga.
Osnovao sam tvrtku „Senna Innovation Factory“, koja proizvodi specijaliziranu opremu, uključujući kamere i rasvjetna tijela.
Moja rješenja korištena su na prestižnim projektima poput serija Igra prijestolja i Vikinzi, te filmova Robin Hood i drugih. Tehnologija je prepoznata i od strane NASA-e, koja je kupila moju kameru. Moj računalni program za upravljanje velikim LED zidovima omogućio je spektakularne vizualne efekte, poput oluje s munjama na vedrom nebu u filmu Bijeg mora.
Najdraža nagrada?
Dobio sam nagradu Emmy za postignuća u inženjerstvu, znanosti i tehnologiji u suradnji sa Stypeom.
Što biste rekli da je ključ Vašeg uspjeha?
Upornost, vizija i spremnost na eksperimentiranje. Svaki detalj, koliko god malen, može otvoriti potpuno novi put. Tako je i moj prvi kran pokrenuo cijelu moju karijeru u filmskoj industriji.
Jeste li u tom razdoblju uopće razmišljali o povratku glazbi?
Iskreno – nisam. Čak mi je bilo pomalo smiješno prisjećati se glazbe. Govorio sam da je najljepša glazba tišina i bio sam uvjeren da se nikada neću vratiti.
Što je onda bio trenutak koji Vas je vratio glazbi?
Prije dvije godine bio je Mega Dance Party u Zagrebu. Iskreno, htio sam izbjeći nastup, čak sam razmišljao da izmislim neki razlog.
Ali moj sin mi je rekao: „Tata, nikad te nisam vidio na pozornici.“ To me pogodilo. Htio sam da me barem moja djeca jednom vide.
Kad sam izašao na pozornicu, doživio sam nevjerojatan naboj. Reakcija publike bila je toliko snažna da su mediji sutradan najviše govorili upravo o mom nastupu.
Nakon toga su krenuli pozivi za koncerte. Nakon više od dvadeset godina bez ijednog nastupa, odjednom sam u jednoj godini imao više od dvadeset koncerata.
Možete li nam reći nešto o novoj pjesmi „AI“ i kako je nastala?
Inspiracija za „AI“ došla je iz modernog svijeta u kojem tehnologija mijenja sve – pa čak i naše emocije. Prije sam imao pjesmu „Skok sa solitera“, koja je ljudima ostala u sjećanju jer je bila rock, sarkastična i pomalo mračna, a opet duhovita. Tada sam opisivao kako se čovjek ponekad osjeća kad mu ljubav stvori želju da „skoči sa solitera“.
Danas sam morao pronaći novu temu. Razmišljao sam o ekologiji, politici, glazbenoj sceni… ali ideja je stigla od moje plesačice: strah od umjetne inteligencije. U pjesmi na duhovit način opisujem kako se čovjek može zaljubiti u osobu koja zapravo ne postoji, koja glumi da je netko drugi – i to danas tehnologija omogućuje.
Za mene je uvijek važno da pjesma ima tu dozu humora, čak i kad tematizira ozbiljne stvari. To je način da publika osjeti priču, a da se ne obeshrabri ili zastraši.
Kako danas doživljavate nastupe i kontakt s publikom?
Taj osjećaj je nevjerojatan. Ja na pozornici i dalje mogu izvesti koreografije kao prije trideset godina, bez napora. Cijeli život nisam konzumirao alkohol, cigarete ni kavu, i vjerujem da i to ima utjecaja.
Na koncertima često kažem publici: „Znam što vam je sada na pameti – guglat ćete koliko imam godina.“ A onda im kažem da imam 72 godine.
Taj osjećaj da si i dalje dječak, unatoč godinama, nešto je neopisivo.
Koliko Vas danas još veže Vitez?
Vitez nije moj rodni grad, ali je grad u kojem sam odrastao i u kojem se probudilo sve u meni.
Kad god dođem, obiđem sva mjesta. Svaka lokacija ima svoju priču – ovdje sam pao, ovdje prvi poljubac, ovdje sam svirao…
Sjećam se klupe iza zgrade na koju sam dolazio noću slušati Radio Luxemburg s dva tranzistora, jednim na lijevom, drugim na desnom uhu, kao slušalice, slušajući rock glazbu. Sve je to meni bilo predodređeno.
Vitez je za mene emocija, sjećanje i početak svega. Nadam se da i mladi danas osjećaju tu čaroliju Lašvanske doline.
Tko je Senna M kad se svjetla ugase?
Kod mene se svjetla nikada ne gase. A i kada se ugase – meni i dalje svijetli.
Vizije su ono što me vodi.
I tako, priča Sene M ne završava jednim poglavljem, ona se i dalje razvija između glazbe, tehnologije i novih ideja.
Od Viteza i prvih podrumskih svirki, preko dance hitova koji su obilježili jednu eru, pa sve do inovacija koje su ga odvele na svjetske filmske setove, njegov put ostaje neobičan, ali dosljedan vlastitoj viziji.
I dok se ponovno vraća glazbi, čini se da se sve faze njegova života prirodno spajaju u jednu priču – priču o stvaranju bez granica i o čovjeku koji, kako sam kaže, nikada nije prestao gledati naprijed.
Sadržaj je zaštićen autorskim pravima. Prenošenje je dopušteno isključivo uz navođenje izvora i aktivan link na originalni članak.
