Dok se perom zaklinju u kralja Tvrtka, podanik i dalje ljubi čizmu osvajača
Dok Centralnim trgom u Travniku odjekuju turske vojne koračnice, a povijesni ansambl „Mehter“ u režiji Turske vojne misije maršira ulicama, pred očima javnosti ne odvija se nikakva kulturna razmjena.
Odvija se potpuni identitetski slom i javno demonstriranje stockholmskog sindroma.
Gledati službeni vojni orkestar Ministarstva obrane Republike Turske kako postrojava simbole nekadašnjeg osvajača usred suverene države nije turizam, to je dobrovoljno pristajanje na ulogu pokornog podanika.
Političko Sarajevo i lokalne elite svakodnevno se guše u patetičnom zaklinjanju u srednjovjekovnu Bosnu, Tvrtkovu krunu i autohtoni kontinuitet državnosti.
No, u neshvatljivom mentalnom saltonatrag, te iste strukture bez imalo stida organiziraju svečanosti u čast vojne sile koja je 1463. godine u krvi ugasila to isto bosansko kraljevstvo.
Spajati simbole kraljevstva i simbole carstva koje je tom istom kralju odsjeklo glavu, a zemlju držalo pod četiristogodišnjom okupacijom, dok se istovremeno predstavljaš kao najveći zaštitnik te iste pokorene države, uvreda je za zdrav razum. Nemoguće je biti zaštitnik Bosne i Hercegovine dok plješćeš maršu koji slavi njezino uništenje.
Kako su bosanski ljiljani preko noći kapitulirali pred turskim vojnim orkestrom i zašto lokalne elite proračunskim novcem slave silu koja je 1463. u krvi ugasila bosansko kraljevstvo?
Manifestacija koja se pod krinkom kulturne razmjene i turističke atrakcije servira građanima, ponovno je ogolila duboku krizu identiteta unutar bosanskohercegovačkog društva.
Nuspojava tog procesa je sustavno potiskivanje i marginalizacija autentične, predosmanske i europske baštine ove zemlje.
Mehter nije tek bezazleni folklorni sastav, nego izravni povijesni simbol osmanske vojne mašinerije i njegove koračnice nose jasnu poruku moći.
Njegov javni doček, školski je primjer neoosmanizma upakiranog u celofan za mase.
Dok predosmanska, europska i kršćanska baština ove zemlje sustavno propada, a povijesni spomenici jedva preživljavaju, za manifestacije s osmanskom ikonografijom redovito se pronalaze i proračunska sredstva i maksimalan medijski prostor.
Time se u javnosti stvara opasno iskrivljena slika i poruka, kao da povijest i identitet ovih prostora počinju tek dolaskom stranih imperija i okupatora.
Ovakav kulturni inženjering izravno ruši mostove u ionako krhkoj zajedničkoj državi.
Bosna i Hercegovina nije jednonacionalna niti je isključivo islamska zemlja.
Ona je ustavni dom i Hrvata i Srba, naroda koji u osmanskom razdoblju ne vide nikakvo „zlatno doba“, već stoljeća obespravljenosti i zuluma.
Nemoguće je graditi autentični nacionalni ponos i tražiti od drugih naroda prihvaćanje zajedničkih državnih simbola, ako se na ulicama gradova poput Sarajeva i Travnika javno veliča strana sila koja je tu državnost ukinula.
Iz perspektive izgradnje zajedničke države, forsiranje ovakvih manifestacija djeluje potpuno destruktivno.
Slavljenjem tuđe vojske političke domaće elite samo dokazuju vlastitu pogubljenost i kolonijalni mentalitet.
Dok god tuđe vojne koračnice budu glasnije od institucionalne zaštite vlastite povijesne baštine, Bosna i Hercegovina će ostati društvo zarobljeno u kolonijalnom mentalitetu, nesposobno ponuditi svojim građanima autentičnu, dostojanstvenu i zajedničku priču o samima sebi.
Povijest se ne može selektivno birati za potrebe dnevne politike, na tom mjestu pamet prestaje, a počinje trajni identitetski slom u bespućima povijesne zbilje.
