Financiranje Hamasa: Kako je Netanyahu preko Arapa ciljano omogućio milijarde Hamasu s točno određenim ciljem

Hamas, palestinska militantna organizacija koja kontrolira Pojas Gaze, godinama je primala ogromne količine novca koji je omogućio njezino funkcioniranje i jačanje vojne infrastrukture. Iznenađujuće je da je izraelska vlada, pod vodstvom premijera Benjamina Netanyahua, svjesno dopuštala ovaj financijski tok. Ova kontroverzna politika, koja je pridonijela jačanju Hamasa uoči napada 7. listopada, otvara brojna pitanja o strategiji izraelskog vodstva.

Netanyahuov strateški zaokret prema Hamasu

Godine 2012. Netanyahu je donio neočekivanu odluku kada je naredio Mossadovom odjelu zaduženom za praćenje terorističkog financiranja, poznatom kao operacija “Harpun”, da ne dira Hamasov novac. Ova odluka bila je dio šire strategije prema kojoj je Hamas trebao nastaviti upravljati Gazom, što je uključivalo i dopuštanje dotoka novca u enklavu. Čak i kada je zamjenik američkog ministra financija, zadužen za borbu protiv financiranja terorističkih organizacija poput Daesha i Al-Qaide, ponudio pomoć u prekidanju Hamasovih financijskih tokova, izraelsko vodstvo je to odbilo. Razlog za ovu neobičnu politiku može se naći u Netanyahuovoj dugoročnoj strategiji sprječavanja stvaranja palestinske države. Prema određenim izvještajima, 2019. godine jedan član Likuda, Netanyahuove stranke, otvoreno je izjavio da se mora dopustiti financiranje Hamasa kako bi se spriječilo stvaranje palestinske države. Netanyahu, kao zagovornik aneksije palestinskih teritorija, smatrao je Hamas manjom prijetnjom od ujedinjenog palestinskog političkog pokreta koji bi mogao učinkovitije zagovarati palestinsku državnost.

Milijarde za Hamasovu “podzemnu imperiju”

Financijski resursi koji su pritjecali Hamasu bili su ogromni. Jedna od značajnijih otkrića bilo je postojanje Hamasove nekretninske tvrtke u Istanbulu koja je ostvarivala milijarde dolara i bila je kotirana na istanbulskoj burzi. Kada je voditelj Mossadovog “Harpuna” upozorio Netanyahua na ovu tvrtku, nije poduzeta nikakva akcija. Štoviše, američki pokušaji da uključe turske vlasti u rješavanje ovog problema naišli su na otpor, a turska vlada je čak i pomogla u povećanju vrijednosti dionica te tvrtke. Dakle ni Erdogan nije previše čist u cijeloj priči.Umjesto da se taj novac koristi za poboljšanje životnih uvjeta stanovnika Gaze, Hamas ga je usmjerio prema izgradnji svoje vojne infrastrukture, posebno mreže podzemnih tunela. Prema podacima koje su otkrile izraelske vojne snage nakon ulaska u Gazu, Hamas je izgradio mrežu od približno 500 kilometara tunela. Trošak izgradnje procjenjuje se na oko 100.000 dolara po kilometru, što predstavlja ogroman financijski izdatak. Osim toga, Hamas je morao financirati plaće za oko 30.000 boraca, od kojih je oko 3.000 pripadalo elitnim jedinicama s mjesečnim primanjima od oko 600 dolara po borcu.

Paravan za veće transfere

Kako bi opravdali dotok novca u Gazu, izraelske vlasti su povremeno dopuštale tzv. “humanitarne transfere” novca iz Katara. Te transfere pratile su medijske slike predstavnika Katara koji dolaze privatnim zrakoplovima s koferima punim gotovine, uz pratnju izraelske policije do granice s Gazom. Međutim, prema nekim izvorima, ove javne demonstracije bile su samo “predstava” koja je služila za prikrivanje mnogo većih financijskih tokova koji su ulazili u Gazu drugim kanalima.

Cijeli ovaj financijski sustav bio je dobro poznat izraelskim vlastima i obavještajnim službama, ali se tolerirao kao dio šire političke strategije. Čak i kada su novinari i drugi počeli postavljati pitanja o ovim transferima, službeno objašnjenje je bilo da se novac koristi za humanitarne svrhe i pomoć najsiromašnijima u Gazi.

Posljedice dopuštenog financiranja

Dugoročne posljedice ove politike postale su jasne nakon napada Hamasa na Izrael 7. listopada. Organizacija koja je godinama gradila svoju infrastrukturu i jačala vojne kapacitete, uz prešutno dopuštenje izraelske vlade, izvela je jedan od najsmrtonosnijih napada u povijesti Izraela. Ono što je Netanyahu možda vidio kao strateško toleriranje manjeg zla kako bi spriječio stvaranje palestinske države, pretvorilo se u značajnu sigurnosnu prijetnju za njegov vlastiti narod.

Danas, dok se sukob nastavlja, a međunarodni pritisak za njegovim okončanjem raste, postavlja se pitanje odgovornosti za politike koje su omogućile jačanje Hamasa. Financijski tokovi koji su godinama tekli prema Gazi, uz znanje i dopuštenje najviših izraelskih dužnosnika, sada su u središtu rasprave o tome kako je došlo do tragičnih događaja 7. listopada i eskalacije sukoba koji je uslijedio.

Pakleni plan da Hamas napadne Izrael i time da argument za preuzimanje Gaze i Zapadne obale više nije hipoteza i teorija zavjere, već stvarni cilj.

Izvor: logicno.com