Independent 1992.: Podjela Hrvata vodi ka nestanku Bosne

Tanner je studirao teologiju u Cambridgeu prije nego što je postao dopisnik Independenta za Balkan od 1988. do 1994. Nakon povratka u London, bio je pomoćni urednik za vanjsku politiku u Independentu od 1996. do 2000., a kasnije kolumnist za te novine.

Važno je imati na umu da se ono što Tanner bilježi događa u srpnju 1992., nekoliko mjeseci nakon službene objave ratnog stanja, odnosno agresije na našu zemlju, a mnogo prije događaja koje je Haaški sud kasnije kvalificirao kao “zajednički zločinački pothvat” i “međunarodni oružani sukob”.

Mnogo toga što se može pronaći u ovom tekstu – prisjetio se dr. sc. Amir Kliko s Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu – uvelike objašnjava današnje političke odnose, nažalost vraćajući ih u rane 1990-e. To je zabrinjavajuće, trideset godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma.

Granica Hrvatske i Srbije kod Sarajeva

Evo tog teksta:

„Visoko među izvorima i klancima zapadne Hercegovine, mješalice za beton i bageri naporno rade. Hrvatski vojnici grade dvosmjernu cestu od starog prašnjavog makadama kroz planine kako bi povezali hrvatske gradove središnje Bosne s morem. Muškarci koji nadgledaju radove nose uniforme HVO-a. Hrvatsko vijeće obrane vojno je krilo nedavno proglašene hrvatske države u Bosni, zvane Herceg-Bosna.“

Nakon što cesta bude dovršena, Hrvati će moći prevoziti hranu i oružje iz splitske luke preko neprohodnih planina do Kiseljaka, posljednjeg hrvatskog grada prije Sarajeva, udaljenog 240 kilometara, u roku od nekoliko sati.

Mnogi od 300.000 građana Sarajeva, koji sada žive u četvrtom mjesecu opsade, nadali su se da bi hrvatske snage stacionirane na rubu grada, u Kiseljaku, mogle biti njihovi potencijalni osloboditelji.

Čak i letimičan pogled na situaciju oko Kiseljaka otkriva koliko su u krivu. U četiri mjeseca rata u Bosni nije ispaljen niti jedan metak između hrvatskog grada Kiseljaka i Ilidže, srbijanskog uporišta na rubu Sarajeva.

Nisam vidio otvoreno druženje dvojice lako naoružanih srpskih policajaca i njihovih hrvatskih kolega iz Kiseljaka, udaljenog nekoliko kilometara, ali kada mi je pripadnik srpske milicije ležerno ponudio da me policijskim automobilom odveze do prvih hrvatskih položaja, shvatio sam da ovo nije bojišnica već granica.

Nova i vrlo mirna granica između Hrvatske i Srbije nalazi se između Ilidže i Kiseljaka, na samom rubu Sarajeva, i nijedan musliman s obje strane te ‘nove’ granice nije postavljao nikakva pitanja kada se ona crtala.

Niti jedna srpska granata nije pala na Kiseljak, iako se nalazi samo nekoliko minuta od čađavih i bombardiranih pročelja Sarajeva – grada u kojem su bolnice pune ranjenika, a trgovine prazne; gdje se maloljetni muslimanski borci sa starim automatskim puškama bore protiv srpskih tenkova; gdje se domaćice svađaju oko paketa hrane koje osiguravaju Ujedinjeni narodi. Istovremeno, život u Kiseljaku teče u ruralnoj idili.

Hrvatske vlasti ljutito poriču optužbe da su se pridružile Srbiji u podjeli Bosne.

Ističu da se nova hrvatska zona nije odvojila od Sarajeva te da su tisuće muslimana koji su pobjegli od srbijanskog ‘etničkog čišćenja’ pronašli utočište u Herceg-Bosni.

U Konjicu i Jablanici, gradovima pod hrvatskom kontrolom, vidio sam tisuće izbjeglica s istoka, mnoge odjevene u tradicionalne šarene haljine, koji su improvizirali smještaj u bivšim vojarnama.

Ali nema sumnje tko kontrolira situaciju na području Herceg-Bosne: hrvatska crveno-bijela šahovnica se ovih dana češće viđa nego bosanski ljiljani.

Ne priznajemo bosansku zastavu”

Gospodin Mate Boban , predsjednik Herceg-Bosne, opisuje regiju kao “hrvatsku zemlju”, a u jednom intervjuu je izjavio:

“Što god ljudi u Sarajevu rade, to je njihova osobna stvar. Ne mogu ništa reći niti odlučivati ​​u ime naroda Herceg-Bosne.”

Njegov zamjenik g. Jozo Marić bio je još oštriji:

“Ne priznajemo bosansku zastavu, bosansko predsjedništvo niti zajedničku bosansku vojsku. Nemaju vojsku u Sarajevu. Kako mogu očekivati ​​da stavimo svoje snage pod njihovu kontrolu?”

Jedan od prvih Bobanovih poteza kao predsjednika Herceg-Bosne bio je raspuštanje svih jedinica Teritorijalne obrane lojalnih Sarajevu na njegovom teritoriju i proglašenje lokalnih hrvatskih policijskih snaga jedinim dopuštenim oružanim snagama.

Niti jedan musliman u lokalnim vlastima nije otpušten, ali isto tako niti jedan musliman nije u Vladi Herceg-Bosne. Poruka je jasna: muslimani su dobrodošli kao vojnici ili dužnosnici, ali na “hrvatskoj zemlji” nikada neće biti ništa više od korisnih zakupaca.

Bosna nestaje i umire – spaljena i iskorijenjena od strane Srba u istočnoj Bosni i bezbolno ugašena od strane Hrvata na jugozapadu.

Stara Bosna, etnički mozaik Hrvata, Srba i Muslimana, svedena je na nekoliko kvadratnih milja unutar Sarajeva.

Toliko o tome tko se borio za Bosnu i Hercegovinu, tko ju je branio i tko ju je branio, kako je rekao Igor Štimac , od “nezahvalnih Bošnjaka”.

izvor: radio Sarajevo