MI SMO KRIVI – O slučaju trgovine ljudima i silovanja djevojčica u Tuzli kao rezultat kolektivnog pristanka na šutnju

Ovo nije tekst o “šokiranoj javnosti”, već o društvu koje je pristalo i šutjelo dok su djevojke postajale mete. Istraga navodi imena, funkcije i datume, ali iza tih redaka postoji lanac propusta, eufemizama i prebacivanja odgovornosti koji se učvršćuje godinama. Kada institucije govore o ugledu, a ne o djeci, kada mediji love priznanja umjesto standarda, kada prevencija postoji samo na papiru, rezultat je uvijek isti. Ako ne znamo kako smo došli ovdje, dogodit će se opet. Zato je ovo tekst o odgovornosti, a ne o senzaciji.

Osam osoba uhapšeno je zbog sumnje na trgovinu ljudima i seksualno iskorištavanje dvije djevojčice rođene 2009. godine, među kojima su i četiri službenika Uprave policije Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Tuzla. Osumnjičeni su Besim Kopić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić, Dževad Požegić, Šemsudin Kadrić, Zijad Jagodić, Sulejman Šehić i Nedim Avdić. Nakon pretresa na više lokacija u Kalesiji, Živinicama i Banovićima, predani su u nadležnost Tužiteljstva Kantona Tuzla, koje je predložilo pritvor, a Kantonalni sud u Tuzli odredio je jednomjesečni pritvor. Uprava policije, u skladu s procedurom, suspendirala je četiri policijska službenika uključena u istragu.

Prema navodima Tužiteljstva, od travnja 2024. do kraja srpnja 2025. godine, neki od osumnjičenika su regrutirali, namamili i prevozili djevojke na više lokacija na području Kalesije, Živinica i Srebrenika, predavali ih drugim osobama i skrivali radi prostitucije i drugih oblika seksualnog iskorištavanja. U istom razdoblju, neki od osumnjičenika, znajući da su žrtve maloljetne, koristili su njihove seksualne usluge i plaćali za njih. U spisima se navodi da su djevojke bile u sustavu socijalne zaštite, a bile su smještene i u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, te da je njihova ranjivost iskorištena kako bi se ponovno izložile iskorištavanju.

Za kazneno djelo trgovine ljudima iz članka 210a stavka 2 Kaznenog zakona Federalnih rezervi propisana je kazna zatvora od najmanje deset godina.

Ovo su službene informacije o slučaju, polazišta na koja se svodi svaka službena verzija. Za površne će biti dovoljno po inerciji posegnuti za generalizacijama i zaključiti da je „javnost potresena“. O toj „potresenoj javnosti“ govorit ću kasnije. Sada, dok govorimo o jeziku, podsjetit ću vas na ono što su odgovorne osobe, kao i Zaklada CURE , već jasno rekli i izrekli. Zlostavljanje djevojčica s ciljem seksualnog zlostavljanja, točnije silovanja, nije i ne može biti „seksualne usluge“. Usluge, seksualne i bilo koje druge, mogu pružati samo odrasle osobe. Korištenje eufemizama u ovom i sličnim slučajevima ne doprinosi ničemu osim pokušaju umanjivanja užasa koji bi srušio vlade u civiliziranom svijetu, u zemljama gdje ministri daju ostavke zbog kupnje čokolade službenom iskaznicom, na primjer. Zato ovdje nema „potresene javnosti“. Postoji društvo letargije i korupcije. Društvo koje je svakim naporom, svakom kupnjom propusnice na šalteru, utrlo put ovakvim zločinima. U ovom slučaju nema nevinih. Postoje samo manje ili više odgovorni.

Potaknuli smo sustav u kojem je moguće da vijesti o Dodikovim sankcijama ili koliko je članova Stranke Narod i pravda napustilo stranku privuku više pažnje. Omogućili smo ljudima da sjede u državnim institucijama koji takvu tragediju koriste za osobne i političke prepirke, koji pokušavaju dobiti još jedan mandat kroz traumatizirane živote dvije djevojke.

Mi smo ti koji smo dopustili da se broj žrtava raznih oblika zlostavljanja, koja su posljednjih godina često završavala femicidom, uključujući i onaj najmonstruozniji, ubojstvo Nizame u izravnom internetskom prijenosu, svede na statistiku. Umjesto da postavljamo pitanje lanca odgovornosti i niza propusta koji se kontinuirano događaju u kantonu Tuzla, mi biramo brojati titule i mandate. To je ravnoteža našeg pristanka i naše šutnje u institucijama i izvan njih.

Kada institucija koja brine o djeci govori o „linču“ medija i građana, a ne o vlastitoj ulozi u lancu propusta, ne štiti djecu već skreće pozornost s onoga što bi trebalo biti u fokusu. Umjesto da se prvo kaže što je učinjeno odmah po saznanju, tko je obaviješten, koji su protokoli aktivirani i zašto nisu spriječili povratak u rizik, dobivamo izgovore i uvrijeđen ton. To je nebriga, to je pranje ruku.

Nitko ne spori da Sklonište postoji kao hitna mjera i da se djeca smještaju odlukom centara za socijalni rad. Ali između definicije na papiru i života djevojčice postoji cijeli svijet odgovornosti. Ako su djeca dolazila i odlazila, ako su vraćena nakon bijega, ako su postojali tragovi i službeni zapisi o njihovom kretanju, onda postoji i niz trenutaka u kojima su stručne službe mogle i trebale odlučnije reagirati. Tko je potpisao procjene rizika. Tko je primao upozorenja. Tko je pratio plan zaštite i zašto nisu inzistirali na promjeni pristupa kada je bilo jasno da plan ne funkcionira. Na ova pitanja ne odgovara se navođenjem statistike i obranom ugleda ustanove. Odgovor se daje preuzimanjem dijela krivnje i jasnim planom kako se to više nikada neće dogoditi.

Pozivanje na javnu suzdržanost ima smisla samo ako istovremeno pozivate na maksimalnu transparentnost institucija. Djeca nisu štit iza kojeg se skrivamo dok čekamo da oluja prođe. Djeca su razlog da se odmah otvore svi zapisi, da se provjeri svaki postupak, da se prizna gdje smo zakazali i da se zatraži pomoć ako je sustav preopterećen i nedovoljno kapacitetiran. Inače, svaka rečenica o “narušavanju ugleda Doma” zvuči kao zamjena teza. Ugled se ne čuva izjavama, već istinom, odgovornošću i promjenom praksi. A to počinje s nedostajućom rečenicom u objavi ravnatelja, koja bi trebala glasiti – pogriješili smo i spremni smo snositi posljedice.

U ovom, kao i u drugim slučajevima, ima dovoljno razloga da se prstom upre u medije, ali ne i da se pod tim prstom sakriju vlastite nedostatke. Mediji su još jednom prekršili etička pravila i elementarna načela struke , intervjuirajući biološke rođake djevojaka i neizravno otkrivajući njihov identitet. Kada sustav već nije uspio spriječiti zločin, minimalna pristojnost je ne povrijediti ponovno one koji su već povrijeđeni.
Ako se zločini ne spriječe, preostaje nam da zaštitimo identitet žrtava s ozbiljnošću koja ne zahtijeva izgovore. Najstrože kazne za počinitelje, suučesnike i one koji su okrenuli glavu moraju biti popraćene jasnim standardima izvještavanja, u kojima nema mjesta senzacionalizmu, obiteljskim „priznanjima“ i fotografijama iz privatnih arhiva.

Ovaj put svjesno biram riječ žrtva, a ne preživjela. Umorna sam od feminizma u jeziku i njegove odsutnosti u djelima. I pitam se može li se nešto takvo u osnovi preživjeti, a ne samo fizički nastaviti postojati. Ovo pitanje nije retoričko. To je mjera naše odgovornosti prema djevojkama čija je budućnost već narušena.

Ako je netko zaboravio, pripadamo mentalitetu koji prakticira virenje kroz špijunku kao svakodnevnu rutinu. Znamo što naš susjed ruča. Znamo tko je iz koje obitelji i gdje kopa. Radije virimo u tuđe dvorište nego metemo svoje. Pa kako je moguće ne znati za organizirani kriminal seksualnog zlostavljanja maloljetnika u kantonu veličine predgrađa metropole.

Ačak i kad bi bilo moguće ne znati da se u susjedstvu događa trgovina ljudima, kako bismo mogli objasniti potpuni nedostatak sustava prevencije? Možemo li, za početak, razmisliti o uvođenju redovitih sustavnih pregleda u domovima za zanemarenu djecu. Namjerno pišem zanemarena, a ne djeca bez roditeljske skrbi, jer je to stanje stvari koje ovaj slučaj razotkriva. Kad bi redoviti protokol uključivao ginekološki pregled i psihološko-pedagoško promatranje, postojala bi šansa da se nešto primijeti prije nego što sve postane toliko očito da više nema glave za okretanje na drugu stranu.

U nekim medijskim izvješćima moglo se pročitati da se radi o djevojčicama s invaliditetom. Čak i ako nisu imale psihološke ili intelektualne poteškoće, sada će ih imati. Prije devet godina napisala sam 
članak o brizi za djecu s invaliditetom bez roditeljske skrbi. I u svojoj znatnoj novinarskoj karijeri, ovo je još uvijek članak do kojeg sam došla s najvećim poteškoćama, s premalo sugovornika. Neki su deinstitucionalizaciju spominjali samo kao naučenu mantru, bez konkretnih prijedloga, pa nisu ni bili uključeni u članak, dok su mnogi, i odgovorni, odbili govoriti, pod raznim izgovorima.

U zemlji u kojoj se i lokalna i međunarodna politika vodi putem društvenih mreža, a ministri raspravljaju na Facebooku, ne čudi da nema svijesti o onima koji svoj život započinju i završavaju u institucijama. Mnogo nam je važnije hoće li se Dodik odcijepiti i zašto neće, nego kako žive obespravljeni i koliko su zlostavljani, u potonjem slučaju zlostavljani, zbog vlastite nemoći i društvene ravnodušnosti.

Bojim se da će se na kraju sve pretvoriti u gromoglasan pljesak za one koji su “otkrili” trgovinu djecom i silovanje, kao da to nije dio njihovog posla, odgovornosti i obveze. A onda, dok se ne dogodi novi slučaj koji će “uzbuniti javnost”, ovaj će biti zaboravljen. U zemlji u kojoj je izborna kampanja jedina konstanta i provodi se kontinuirano, s intenziviranjem u izbornoj godini, a i sljedeća je takva.

Uvredljiv je ignorantski stav raznih nevladinih organizacija posvećenih ljudskim pravima, kao i pojedinaca koji su u svakoj čorbi, pod uvjetom da se to miješa s međunarodnim donacijama s jasnim projektnim zadacima, koji očito ne uključuju prava maloljetnih djevojčica koje su žrtve trgovine ljudima i silovanja.

U trenutku pisanja ovog teksta, u Novom Sadu, uz rijeke ljudi koje se slijevaju iz cijele Srbije, obilježava se godišnjica smrti šesnaest ljudi uslijed urušavanja nadstrešnice na Željezničkom kolodvoru. Studenti i drugi odgovorni građani doslovno su prošetali uzduž i poprijeko Srbije zbog ovog zločina za koji još nitko nije odgovarao. Čak i ako Vučić ostane doživotno na vlasti, znat će i moći će svojim potomcima pričati o tome kako su, bez ikakvog kalkuliranja, uz brojne rizike i fizičke napore, bili na pravoj strani povijesti. Maratonski ćemo gledati nove sezone serija i skidati filmove s torrenta, ne shvaćajući da živimo horor priču, pretvarajući se da se Jablanica nikada nije dogodila. Da Nizama nikada nije postojala.
I kad sam s njom, puno je “lakše” ustati i napraviti prosvjede, čak i protiv sebe, kao u primjeru bivšeg gradonačelnika Sarajeva, kad nečovjek ubije ženu, nego progovoriti kad je politička elita i dio akademske zajednice odgovoran za zločin trgovine ljudima i silovanja djevojčica. Netko pametan, nakon zločina u Novom Sadu, napisao je da svi stojimo pod istim krovom. Stojimo, s tom razlikom što mi u Bosni i Hercegovini mislimo da se “nama to neće dogoditi”.

Autorica: Kristina Ljevak Bajramović

Izvor: https://impulsportal.net/