"Liste za ubijanje"Prethodnih godina u Srpskoj je bilo slučajeva gdje su učenici pripremali "liste za odstrel", nasilje je eskaliralo u nekim školama, a sve češće stižu i dojave o bombama u te ustanove.
Podsjetimo, 3. svibnja 2023. trinaestogodišnji KK u Beogradu počinio je masovno ubojstvo u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", kada je ubio desetero ljudi - devetero djece i školskog čuvara.
Slučaj je pomaknuo granice.
Sociolog Vladimir Vasić za "Nezavisne novine" navodi da je ovaj slučaj pomaknuo granice, u znanstvenom smislu, ali i općenito, kada je u pitanju maloljetnička delinkvencija.
"Pitanje je jesmo li mi kao društvo nešto naučili iz svega toga.
Cijenim da smo od 'Ribnikara' do danas vrlo malo napravili i da smo malo toga koristili u praksi. Tada smo imali pompozne najave u vezi sa sigurnošću studenata u Republici Srpskoj, da će se sve promijeniti kada je u pitanju status studenata i njihova sigurnost. Mislim da je sve ostalo samo na obećanjima, a da smo podcijenili što se dogodilo, tj. vrlo brzo smo sve zaboravili“, objašnjava Vasić.
Djeca postaju sve radikalnija.
Naglašava da dokumentiranje maloljetnika postaje sveprisutnije u zajednicama svakim danom i da pokazuje da naša djeca postaju sve radikalnija.
„Mislim da smo 'Ribnikar' trebali iskoristiti kao nešto što se više nikada ne smije dogoditi i kao nešto što će biti parametar našeg budućeg ponašanja i opreza prema djeci. Mislim da smo ostali samo na nekoj emocionalnoj razini tragedije koja nas je potresla, a da nismo ništa dalje rješavali“, napominje.
Osoblje za jačanje stručnih službi škola
Vasić smatra da se problemom maloljetničke delinkvencije treba intenzivnije baviti, odnosno mijenjati zakonski okvir, te ojačati stručne službe škola.
„I sve kako bi se ovaj problem mogao pratiti na adekvatan način, odnosno primjenjivati vještine iz prakse, a ne da netko u teoriji piše zakone koji nemaju veze s praksom. 'Ribnikar' je nešto što se dogodilo i što smo brzo zaboravili, ali, nažalost, djeca nas svakodnevno podsjećaju koliko je maloljetnička delinkvencija opasna. Nadam se da se ono što se dogodilo u svibnju 2023. više nikada neće ponoviti“, zaključuje Vasić.
Maja Savanović Zorić, psihologinja i sistemska obiteljska psihoterapeutkinja, za "Nezavisne novine" ističe da se pojave, poput izrade "lista za ubijanje", prijetnji i dojava o bombama u školama, nakon tog događaja ne mogu promatrati izolirano niti svesti na disciplinski problem.
Izloženost medijima dodatno poboljšava iskustvo
"Takva ponašanja predstavljaju način na koji djeca pokušavaju obraditi intenzivan strah, zbunjenost i osjećaj nesigurnosti koji su ostali nakon tragedije. Djeca nemaju razvijene mehanizme za integriranje tako snažnog i uznemirujućeg sadržaja na zreo način. Izloženost medijima dodatno pojačava iskustvo da je opasnost stalno prisutna. U takvom kontekstu javlja se potreba za kontrolom“, ističe ona.
Objašnjava da kod neke djece to izgleda kao povlačenje i tjeskoba, kod druge kao znatiželja, a kod manjeg broja kao identifikacija s agresorom.
„Takva identifikacija ne znači želju za nanošenjem boli drugima, već pokušaj razumijevanja pozicije moći i izbjegavanja osjećaja bespomoćnosti. Izrada popisa i slični obrasci ponašanja mogu biti simboličan pokušaj 'organiziranja' straha i njegovog stavljanja pod kontrolu“, ističe ona.
Upozorenja o bombama
Dodaje da izvješća o bombama, iako često bez stvarne namjere, ukazuju na narušen osjećaj sigurnosti i potrebu da se upozori na unutarnje napetosti.
"U pozadini takvih postupaka često se krije poruka da dijete traži da bude viđeno, shvaćeno i zaštićeno. Vršnjačka dinamika nakon takvih događaja postaje još kompliciranija. Nepovjerenje se povećava, dolazi do etiketiranja i distanciranja među djecom. Škola, koja bi trebala biti mjesto sigurnosti, može se početi doživljavati kao mjesto potencijalne prijetnje“, kaže Savanović Zorićeva, navodeći da djeca koja su prethodno bila marginalizirana mogu biti dodatno izolirana, što povećava rizik od daljnjih neadekvatnih reakcija.
Učitelji, roditelji i stručnjaci danas reagiraju brže
„Ono što se još uvijek može prepoznati kao pomak odnosi se na veću osjetljivost odraslih. Danas učitelji, roditelji i stručnjaci brže reagiraju na signale koje djeca šalju. Više se govori o emocijama, strahu i mentalnom zdravlju. Takva promjena predstavlja važan korak naprijed, budući da dječje ponašanje uvijek nosi određenu poruku koju treba razumjeti“, smatra ona.
Kako kaže, ta osjetljivost, međutim, nosi dodatnu odgovornost.
"Reakcija odraslih mora biti jasna i istovremeno podržavajuća.
Nasilje i prijetnje zahtijevaju čvrste granice, dok emocionalna pozadina takvih ponašanja zahtijeva prostor za raspravu i razumijevanje. Sankcije bez uvida mogu produbiti problem, dok razumijevanje bez granica može poslati pogrešnu poruku. Zato preventivni programi postaju ključni dio odgovora“, naglašava ona.
Prema njezinim riječima, razvoj emocionalne pismenosti treba sustavno integrirati u obrazovanje.
Djeca trebaju naučiti prepoznavati i izražavati emocije
„Djeca trebaju naučiti kako prepoznati i izraziti emocije, kako se nositi s frustracijom i strahom te kako rješavati sukobe bez agresije. Programi vršnjačke podrške i nenasilna komunikacija dodatno jačaju osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Rano prepoznavanje rizika mora biti jasno strukturirano. Učitelji i stručni suradnici trebali bi imati konkretne alate za uočavanje promjena u ponašanju i definirane protokole za reagiranje“, smatra ona.
Također kaže da pravovremena intervencija može spriječiti razvoj ozbiljnijih problema.
„Suradnja s roditeljima bitan je dio prevencije. Edukacija o emocionalnim potrebama djece, granicama i utjecaju digitalnog sadržaja smanjuje prostor za nesporazume i jača odnos povjerenja. Djeca koja se osjećaju sigurno u obitelji rjeđe razvijaju potrebu za rizičnim ponašanjem“, dodaje.
Smatra da bi psihološka podrška u školama trebala biti kontinuirana i dostupna.
„Jednokratne reakcije nisu dovoljne. Kroz radionice, individualni i grupni rad stvara se prostor u kojem djeca mogu razgovarati o svojim strahovima bez osjećaja osuđivanja“, rekla je Savanović Zorićeva.
Senzacionalizam je uznemirujući.
Dodala je da način na koji društvo govori o takvim događajima ima snažan utjecaj.
„Senzacionalizam i pretjerana izloženost nasilnom sadržaju mogu dodatno uznemiriti djecu i normalizirati nasilje. Odgovorno informiranje i prisutnost odraslih u interpretaciji takvih događaja pomažu djeci da ih integriraju na sigurniji način. Uloga svih nas koji danas radimo s djecom osjetljivija je nego prije“, rekla je, dodajući da postoji veća spremnost da se vidi, čuje i reagira.
„Upravo u toj povećanoj osjetljivosti leži najveći potencijal za prevenciju. Djeci nije potreban savršen sustav, već stabilni i dostupni odrasli koji mogu podnijeti njihove strahove i pomoći im da ih razumiju bez dodatnog povećanja njihove nesigurnosti“, zaključuje Zorićeva Savanović
