Tuzlanski užas koji je uništio posljednju vjeru u sustav: Tko nas štiti dok policija podvodi djevojke?

Osam srednjovječnih muškaraca, među njima četvorica policajaca i jedan profesor, osumnjičeni su za seksualno eksploatisanje dvije 15-godišnjakinje u stanju socijalne potrebe. Ovo nije tek “crna hronika”, već opis jednog trulog sistema, koji godinama okreće glavu od djece koja vape za zaštitom. Cijela priča je mučna.

Tuzlanski kanton, koji se godinama hvalio “razvijenim institucijama”, pokazao je sliku potpunog moralnog i institucionalnog bankrota. Njegov kolaps traje godinama, i svaki put kada pomislimo da ne može biti strašnije, tamošnji primjer nas uvjerava u suprotno.

Policijska značka i savjest

Posljednji slučaj kakav se ne pamti u bosanskohercegovačkoj javnosti nije samo krivično, nego i pitanje savjesti. U zasigurno jednoj od najgnusnijih akcija našao se i univerzitetski profesor, kao i pripadnici sigurnosnog sistema, koje sumnjiče za podvođenje nezaštićenih maloljetnica.

Prema informacijama iz Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona, policijski službenici Besim Kopić, Miralem Halilović, Jasmin Modrić i Dževad Požegić, zajedno sa Šemsudinom Kadrićem, Zijadom Jagodićem, Sulejmanom Šehićem i Nedimom Avdićem, osumnjičeni su za najteži oblik krivičnog djela, a to je krijumčarenje ljudi u svrhu seksualnog iskorištavanja maloljetnih osoba.

Četvorica uhićenih nose policijske značke, a ispod te značke, prema sumnjama istražitelja i do sada prikupljenim dokazima, skrivala se najveća izdaja povjerenja koje građani imaju u institucije. Kada policajac, koji bi trebao štititi žrtvu, postane njezin zlostavljač, tada se ne urušava samo sigurnosni sustav, već i osnovni moralni poredak društva.

Ako se optužbe na kraju potvrde na sudu, to znači da su ljudi koji su se zakleli da će poštovati zakon postali njegovi uništavači, a sustav koji ih je zaposlio i očito ih nije nadzirao bit će jednako kriv.

Djevojčice koje su preživjele pakao, nisu samo brojke u istrazi. To su djeca koja su, kako navodi Tužilaštvo TK, više puta bježale iz socijalnih ustanova, vraćane od strane policije i centara za socijalni rad, a niko nije prepoznao da ta bježanja ne uzrokuje nestašluk, nego očaj.

Nažalost, ovo nije prvi slučaj da je sistem socijalne zaštite u Tuzlanskom kantonu pokazao svoje neznanje, nemoć ili ravnodušnost.

Kada dijete opetovano bježi iz ustanove, to je vapaj za pomoć, a ne disciplinski problem. I socijalni radnici s adekvatno stečenim sveučilišnim diplomama, temeljenim na znanju demonstriranom tijekom obrazovanja, to bi trebali vrlo jasno prepoznati. Ali, umjesto psihološke i emocionalne zaštite, ove su djevojke padale iz jednog ciklusa zlostavljanja i pakla u drugi, sve dok ih nisu regrutirali oni koji su znali iskoristiti njihovu ranjivost.

Sistemski pad

A osim umiješanosti visokopozicioniranih policijskih službenika, barem prema navodima Tužiteljstva TK, još je šokantnije to što se među osumnjičenicima nalazi i profesor. Čovjek koji bi trebao biti simbol znanja, etike i uzor, sada se pojavljuje u kontekstu “korisnika seksualnih usluga maloljetnika”.

U kantonu Tuzla ovo nije izoliran slučaj, već manifestacija sistemskog propadanja, od policije, preko socijalnih službi, do akademskih institucija. Kada se u jednoj sredini dogodi da maloljetne djevojke, koje bi trebale biti institucionalno zaštićene, postanu plijen onih koji bi ih trebali štititi, to znači da država ne postoji za najslabije.

Ako sve funkcionira, kako barem tvrde vlasti, “udarajući se u prsa” pozitivnim rezultatima u svom radu i navodeći da na pozicijama rade obrazovani i stručni kadrovi, a ne politički udvarači s diplomama stečenim na fakultetima u trgovačkim centrima – gdje su onda bili ravnatelji naših centara za socijalni rad? Gdje su bile inspekcije koje prate rad ustanova za djecu bez roditeljske skrbi? Gdje je bila unutarnja kontrola Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Tuzla, dok su njegovi službenici navodno organizirali lanac prostitucije s djecom?

Možete li se pogledati u ogledalo?

Kao što smo rekli, ovaj slučaj nije samo kazneni, već i pitanje savjesti. Jer ako sada ne uslijede ostavke, otkazi i javna odgovornost, onda smo svi suučesnici. Društvo koje može mirno pročitati da su policajci i profesor prodali dvije djevojke iz socijalnih ustanova, a da pritom ne zahtijeva hitnu reformu sustava, prestalo je biti društvo.

Ovo nije trenutak za političke fraze i proceduralne izjave, već krajnje vrijeme da se svaki zaposlenik institucija u Tuzlanskom kantonu, počevši od Uprave policije MUP-a TK, koja je sve više institucija razvrata, a ne zaštite zakona, pogleda u ogledalo i zapita: Ko sam ja, ako sam dopustio da se djeca prodaju?

Jer, sve dok se odgovornost svodi samo na pojedince, a ne na strukturu koja ih je stvorila i podržavala, nema pravde za te djevojčice. A bez pravde za njih, nema ni budućnosti za nas.

izvor: klix.ba